Slijepe osobe u našem društvu su marginalna skupina. Kao takvi, njihova je prisutnost na tržištu rada mala, ako ne i zanemariva. Više je razloga za to: zastarjeli način obrazovanja, loša obrazovna struktura koja nedovoljno vremena i truda ulaže u razvijanje zanimanja za slijepe osobe u skladu sa zahtjevima tržišta rada te nedostatno razvijene vještine ovladavanja suvremenih tehnologija bez kojih je današnji svijet nezamisliv.
Nažalost, još uvijek prevladavaju zanimanja poput telefonista, masera, fizioterapeuta, dok je mala zastupljenost drugih profesija i ona ponajprije ovisi o angažiranosti pojedinca. U novije vrijeme sve više slijepih i visoko slabovidnih osoba visoko se obrazuje usprkos svom invaliditetu. Tome uvelike pridonose nove tehnologije koje se razvijaju, poput raznih čitača ekrana. U budućnosti naglasak treba biti upravo na unaprjeđenju informatičkih vještina slijepih osoba.
Još jedan razlog slaboj prisutnosti slijepih osoba na tržištu rada su i predrasude s kojima se slijepe osobe susreću. Zatvoren um, nepoznavanje mogućnosti slijepih osoba i nedovoljna volja odnosno želja da se vidi i omogući slijepoj osobi da ostvari svoj potencijal još je jedan od razloga takvom malom postotku. Iako je proces učenja i upoznavanja s novim sadržajima drugačiji u odnosu na većinu, nema razloga zašto on ne bi bio uspješan. Kao i svakoj drugoj osobi, obrazovanje slijepoj osobi daje osjećaj vrijednosti. Rehabilitacijski programi i sam proces rehabilitacije izuzetno su važni za uspješno zapošljavanje slijepih osoba. Slijepe osobe koje ne sudjeluju ili nedovoljno sudjeluju u rehabilitacijskim programima često ostaju trajno nezaposlena kategorija. Nažalost, u Hrvatskoj rehabilitacijski programi su nedovoljni i mali broj slijepih osoba ih završi. Još jedna otežavajuća okolnost je i što su takvi programi rehabilitacije centralizirani u Zagrebu.
Treba promijeniti percepciju slijepih osoba kao korisnika socijalne pomoći i toj skupini društva omogućiti da ostvari svoj potencijal i da doprinese društvu u kojem živi.